Raznolikost imena jednog jezika

Uvijek je zabavno pratiti uputstva na proizvodima na raznim jezicima. Može svašta da se nauči. Nakon razbijanja Jugoslavije može se takođe svašta naučiti kada su jezici u pitanju.

Evo na primjer možemo uočiti raznolikost naših jezika. Hrvacki jezik nema pojam za „proizvod“ dok srbijanski i crnogorski imaju, bosansko-hercegovački jezik za pojam „naziv“ koristi pojam „ime“. Dakle kada me neki Srbijanac, Hrvatijanac ili Crnogorac želi upoznati,  ja, da bi me razumjeli, se predstavim sa: „Moj naziv je Pero“.

Čitajući višejezično uputstvo sve ostalo mi je nekako isto. Kao da je sve ovo srbski jezik. Jedine rezlike su što se na hrvackom Novi Beograd kaže Zagreb, a to se prevodi kao Podgorica na crnskom i gorskom jeziku, a Sarajevo na bosanskom i hercegovačkom.

Vidljivo je i da Crnogorci Bulevar Arsenija Čarnojevića prevode kao Bulevar Sv. Petra Cetinjskog. Sve ostalo je nekako isto, kao da je ovo zaista sve jedan te isti jezik – srbski.

Predlažem stoga, dvije akcije povodom ove sprdačine sa nazivima jezika:

1. Da se po istoj analogiji uvede austrijski jezik, američki, australijski, novozelandski, belgijski i vatikanski. I vatikan je država, zašto da se jezik kojim govore ne zove po državi i narodu koji tamo živi, kada to već rade nama.
2. Da se promijeni naziv „SANU“ u primjereniji situaciji,  jer ova akademija ništa nije učinila da odbrani srbski jezik od krađe i preimenovavanja, i da se ne zove Srbska akademija nego akademija Srbije. Skraćenica u tom slučaju malo baca na jedan organ pa nije zgodna, ali neka akademici nešto porade da i taj problem prevaziđu. Kada već ne rade šta treba.