Srbica umjesto ćirilica
Da bi se bolje shvatila ideja i opravdanost zagovaranja naziva srbica umjesto ćirilica, potrebno je upoznati se sa tri slijedeće istine:
1. Srbi su stariji od hrišćanstva. U prilog ovoj istini se ne moraju podastirati posebno neki dokaz,valjda je svima jasno da je svijet postojao i prije Isusovog rođenja. A i logično je samim tim što je neko morao roditi Isusa, kao i njegove rodtelje, kao i tih roditelja roditelje, što znači da je svijet morao postojati i prije njega.
Kao što ne počinje srbska istorija od Nemanjića. Neko je morao roditi Stefana, rodonačelnika Nemanjića i morao je biti Srbin, i morao je biti plemenite loze, takav je prije bio običaj u vladara, kao što su plemenite krvi morali biti i njegovi djedovi, pradjedovi itd. Ipak evo nekoliko dodatnih dokaza o postojanju Srba prije Isusovog doba.Samo postojanje planine Gebel Serbal na Sinaju gdje je Mojsije primio božije zapovjedi govori da je taj planinski vrh dobio ime, ne po Slavenima kako često koriste ovaj zamjenski naziv za Srbe, nego baš po Srbima (Serbima). Rim su osnovala tri plemena Raseni (etRusi), Srbini (Sabini) i Latini. Imena ova prva dva plemena su namjerno izobličeno prenašana kroz istoriju da se ne bi shvatilo da se radi o nekada jedinstvenom narodu Rasima tj. Srbima. Srednjovjekovna srbska država se nazivala i Raškom. Veza između Rasena (etRusije), Rašana i Rasije, koju pogrešno nazivamo Rusija, je očigledna svima osim onima koji to ne žele da vide iz nekih razloga.
2.Ćirilo i Metodije nisu širili pismenost među južnoslavjanskim Srbima, nego malo sjevernije među Srbima od kojih su postali Česi, Slovaci, Poljaci i drugi. Za razliku od njih Lužički Srbi su i dalje ostali Srbi, nisu uzimali drugo ima za svoj narod. Oko ove dvojice „grčkih“ misionara postoji previše nejasnoća i magle da se slobodno može ustvrditi da je to namjerno tako pošto se pokušava nategnuti neka „istina“ koja Srbima ne odgovara. Sve se u istoriji i arheologiji tumači tako da se umanjuje srbski značaj koji sve više postaje vidljiviji i polagano izbija na površinu. Za ovu dvojicu popova se u mnogim dokumentima tvrdi da su. Ako su iz Soluna (Solin, Slano) ne znači da su Grci, kao što ni svi iz Hrvacke nisu Hrvati. I zašto mi baš neko slao Grke da se opismenjavaju Srbi tj. Slavjani. A slao ih je Romejski (Vizantijski) car. Koji je bio interes Romejskog cara da uzdiže tuđi, neprijateljski narod? Može se zaključiti da ili su Romejski car i ova dva popa bili Srbi pa željeli da uzdignu svoj narod i opismene ga, ili su bili Grci pa su htjeli da Srbe pogrče ili možda da rade na grko-katoličenju rodovjernih Srba, tj. da šire kroz svoju crkvenu hijerarhiju svoju vlast na uvijek nepokorne Srbe? Nedovoljno je razjašnjeno u stvari šta su i gdje su zaista djelovali Ćirilo i Metodije. U južnoslavjenaskim oblastima očigledno nisu bili odakle se javljam, pa mogu tvditi da moje prapretke oni nisu opismenjavali. Možda su to radili neki njihovi učenika učenici, kada su stigli do nas dinarida iz Čeho-Slovačke.
3.Vinčanska kultura kojoj je bila zapadna granica nedovoljno istražena butmirska kultura (Butmir kod Sarajeva) je već imala svoj sistem znakova tj. slova od kojih su mnogi i dan danas nalaze neizmjenjeni u srbskoj azbuki. Neka su izmjenjena sasvim malo, neka drastično, a neka su izbačena iz daljnje upotrebe. Sa tabele možete sami uočavati ovo o čemu pišem. Uz napomenu da su Feničani u stvari Veni-čani, Vendi – Vindi tj. Srbi. Zaključak se sam nameće, pošto Nijemci i dan danas Srbe nazivaju Vendima.
Uvod je malo predugačak i za mnoge štrebere prešokantan, pa da ne dužim dalje odmah prelazim na stvar. Evo vam na uvid na ovoj slici ćirilica pa mi recite znate li koja su ovo slova? Mnogi nemaju pojma, a znaju ćirilicu.
Na slijedećoj slici možete vidjeti mrkaljevicu, to je azbučno pismo koje je pročešljao i sredio Sava Mrkalj, zaboravljeni genije koji je radio na sređivanju srbske azbuke. On je prije Vuka rekao da se treba pisati kao što se govori, i obrnuto. Ali nije prvi put da se nešto nečije pripisuje nekom drugom. Eto napr. i za autorsku pjesmu Radosava Graića „Mito Bekrijo“ govore da je to stara vranjanska narodna pjesma, a nije. Dakle, ni malo neobična pojava u Srba.
Nema potrebe da prilažem sliku karadžićevice, azbuke koju je Vuk na bazi mrkaljevice samo malo doradio i tu azbuku sada svi znamo osim onih koji neće da je znaju.
Kako mnogi nisu znali pročitati sva ćirilična slova sa gornje slike na kojoj se nalazi rasijska azbuka, a znaju sva sa naslovne slike, nameće se sasvim jednostavan zaključak da zbog svega pobrojanog je opravdanije srbsko fonetsko pismo zvati srbica nego ćirilica.
I to ne samo iz naučno-istorijskog razloga, nego i iz razloga očuvanja ugroženog srbskog identiteta. Sve su nama Srbima uzeli i jezik, pa ga prozvali raznim imenima, i tradiciju i običaje (Sinjska alka, gusle, nošnje, pjesme itd), uporno i studiozno radeći na oslabljivanju našeg srbskog identiteta, na uštrb kojeg jačaju identitete nacija izvedenih od Srba primjenom tuđih vjera i odrođavanjem.
I sada su došli do našeg prastarog azbukovnog pisma kojeg nazivaju ćirilicom iako je više za to naše pismo učinio Sava, pa Vuk nego Ćirilo. Iz dosadašnjeg iskustva gledano vatikanski projekat rasrbljavanja Srba melje sve pred sobom i ćirilica kao ćirilica bi mogla neopstati. Zato je prijeko potrebno da se naše srbsko pismo nazove srbica, jer uostalom i sami ste vidjeli da ne znate pročitati u cjelosti ćiriličnu azbuku sa gornje slike, a srbica ne predstavlja nikakav problem.
Ko razumije – shvatiće.
Duško Bošković, 5.8.7523. (2015.) godine
