Sve knjige ovoga svijeta trebaju služiti dvjema svrhama, ili za naukovanje ili za razbibrigu. No, međutim, pojavila se u nas Srba i treća vrsta knjiga, knjige za ubijanje u pojam. Razumljivo je da oni koji žele da nas porobe pišu za nas takve knjige, kako bi udarajući na naš ego i ubijajući nas u pojam, srozali nas i umanjili nam osjećaj za našu vrijednosti i značaj pod ovom kapom nebeskom. A sve sa ciljem da nam obesmisle naše postojanje, i kako bi nas ubjedili da ne znamo sami hodati i da nam treba neko ko će da nas vodi. Ali kada naši pisci krenu stopama naših neprijatelja to predstavlja ozbiljan društveni problem kao i potrebu za ozbiljno psihijatrijsko posmatranje svih nas u kompletu, i takvih pisaca, a i čitalaca koji ga čitaju i smatraju ozbiljnim.
Prva takva knjiga, treće vrste knjiga, koju sam smećirao (bacio u smeće) je bila knjiga „BiH“ Vladimira Ćorovića. Možda je bio problem što sam je čitao u nevrijeme, baš nekako za vrijeme trajanja agresije Muslimana iz Srbije na nas Srbe iz Bosne i Hercegovine. Kao Srbin u vihoru secesionističkog rata od Jugoslavije, kada su masovno Srbi da ne bi bili ubijeni i progonjeni, preko vatikanskih službenika za koje su mi rekli da ih je ispravnije zvati svećenicima, prelazili katoličenjem u Hrvate, ja sam krenuo težim i opasnijim putem, učvršćivanja svog srbskog identiteta.
I u tu svrhu sam nabavljao razne knjige o istoriji naših krajeva i našeg naroda. Naravno da sam prioritet davao srbskim piscima, vjerujući naivno da će bar Srbi pisati o Srbima objektivnije. I prva knjiga koja je odgovarala postavljenim uslovima, je na žalost bila spomenuta „BiH“. Mamac je bilo azbučno pismo na koricama. Rekao sam sebi, evo prave knjige čim je azbukom pisana.
Bijaše to jako kvalitetno urađena knjiga. Nije se raskupusala kada sam je zafrljacio sa trinaestog sprata kroz prozor. Shvatio sam da nije bilo u redu šta sam uradio, i strčao sam dole, uzeo knjigu i zapalio je, da nekome ne bi slučajno palo na pamet da je uzme da pročita cijelu. Ja sam dogurao skoro do pola, dalje nijesam mogao. Utroba mi to nije htjela svariti. Pa sam tako razočaran u traženje identiteta kroz knjige, svoj srbski identitet odlučio da ojačam odlaskom u crkvu da se krstim, jer bijah kao dijete komunizma nekršten. Kontao sam da Srbska pravoslavna crkva izdaje atest o srbstvu i ako se u našoj crkvi krstim ojačaću srbski identitet. Poslije sam shvatio da sam samo ojačao hrišćanski identitet, a ne srbski. Sve neki strani svetci koji nemaju veze sa srbstvom, nego sa vjerom hristijanskom. Da su bar stavili među svetce genijalca Teslu koji poboljša vascijeli svijet i olakša ljudima život, pa da približe crkvu i nama nauci sklone, nego sve neki mučenici i paćenici.
Nekako se rat pregura bez gubitka identiteta, ali dođoše strahote mira i ponovno poljuljavanje identiteta. Muslimani postadoše Bošnjaci, a Srbi i dalje prelaze u Hrvate, ali bez obaveznog uslova koji je prije bio na snazi, katoličenja. Nema se posla, težak je život u koloniji, pa kada u nekoj državnoj ustanovi zatreba Hrvat, Srbin se izjasni kao Hrvat i dobije posao. Jer u stvari Hrvata i nema nešto previše, pa nema konkurencije. Uglavnom se Srbi međusobno biju ko će da bude prije Hrvat i da dobije posao.
Kako se nikako ne mogah naviknuti i poistovjetiti sa ovom novom demokratskom muzikom, što kažu da je prava srbska, pa je zato i zovu „ćirilica“, ne preosta mi ništa drugo nego da opet posegnem za nekom knjigom o istoriji Srba. I naletim na ne baš jeftinu knjigu Stanoja Stanojevića „Istorija Srbskog naroda“.
Ova knjiga je urađena mnogo kvalitetnije. Već kod treće strane sam odlučio da je smećiram, jer ništa pokvarenije i uvredljivije nijesam do sada pročitao u knjigama.
Rimski istoričar i pisac Stanoje nam lijepo nalijepi etiketu nekulturnosti, a da nije ni trepnuo. Ispada da su Stanojevi rimljani bili mnogobrojan narod koji je krenuo iz Rima u širenje tako što su hodali sa bukvarima i enciklopedijama te gdje su god stali, ljudi su im se predavali samo da bi dobili od njih kakvu naobrazbu koja bi ih (nas) učinila kulturnim. Inače do pojave rimljana na našem Humskom poluostrvu mi smo skakali sa grane na granu, pa u pećinu, nijesmo znali ni govoriti ni pisati, ni pjevati ni igrati, ni slova pisati. Ne znam kako onda nađoše prvobitno evropsko pismo na našim terenima u Vinči od kojega je nastala sva evropska pismenost. Ne znam kako uopšte latinski jako liči na Srbski i melodijom i riječima, ako smo bili nekulturni.
I kako to da uspješe Rim da naprave dva srbska plemena kada smo nekulturni? Ko je zaboravio da podsjetim da su Rim napravili Raseni tj. Rašani (Etrurci), Srbinjani (vode se u istoriji namjerno pogrešno kao Sabinjani) i Latini, ko god da je bio to pleme, a meni se čini da su i oni nekakvi Srbi, malo naopaki ali ipak Srbi.
I onda nas rimljanin Stanoje poslije svega ovoga ovako nisko i neargumentovano vrijeđa.
Trebao se rimljanin Stanoje ograditi, da ne generalizuje stvari, pošto nas Srbe nije niko opismenio pa čak ni Ćirilo ni Metodije, mi smo bili odavno pismeni, naravno ne svi slojevi društva, ali se znalo za slova, tj. bukve, po kojima su i Englezi knjigu nazvali „buk“, jer su čuli od nas, a mi kao nekulturni. Glupavo je porediti neke rimske plemiće sa dvora, sa nekim srbskim seljanima koji se cijeli život o stoci brinu i zaključiti da su rimljani pismeni pa samim tim i kulturni, a Srbi nepismeni i nekulturni.
Ja bih napravio obrnuto uparivanje, između srbskih plemića i rimskih seljaka, pa rekao da smo mi Srbi kud i kamo bili pismeniji i kulturniji od Rimljana. Na kraju krajeva, jesmo u jednom periodu i izmjestili prestonicu Rimskog carstva iz Rima u Sirbijum, namjerno pogrešno nazvan Sirmium (Mitrovica), jer Rim nije bio dovoljno kulturan, što se rimljaninu Stanoju sigurno ne dopada kao zaključak, ali me baš briga za to.
Knjige rimljanina Stanoja slobodno ne uzimajte u obzir, ako želite da naučite istinsku istoriju Srba. Možda ima u njima i tačnih podataka, ali način na koji ih on servira su čisti antisrbizam i ubijanje u pojam. Ima i drugijeh autora, mnogo korisnijih i rodoljubivijih.
Duško Bošković, 6.4.7524.(2016.) godina
