Nebočaj

Desilo se da budem i razvozač hrane korisnicima Javne kuhinje SHU „Dobrotvor iz Sarajeva. Mislio sam da je to posao koji ne iziskuje neki poseban napor niti trud, sjedneš u auto i razvoziš. Toliko sam vidio filmova o raznosačima pica i sličnih drangulija, da sam pomislio da ću to završiti i prije roka kojeg sam dobio.

Neke adrese smo odradili rutinski, ja sam gledao uglavnom kuda vozim da bih znao da se vratim, a djelilac hrane je jednim okom gledao da dijeljenjem izpoštuje propisane količine, a drugim okom da ne skrenem sa pravoga puta. Ipak sam novi u ovom poslu.

Nikada prije nisam čuo za Nebočaj, selo kod Sarajeva, ali sam ga sada dobro zapamtio. Jedino se dvoumim oko imena, da li su ga tako nazvali zato što se nalazi nebu pod oblacima ili zbog nečega što je vezano za očaj, na primjer kada se vidi kakvi su tamo uslovi života, a kakvi na drugim mjestima. Što bi duhoviti ljudi rekli, tu i ovce pasu pod ručnom kočnicom. A ja bih dodao da se tu zemlja ore poluatumoatski, samo uzbrdo, a niz brdo plug ide sam.

Čini mi se da je ime Nebočaj nastalo preplitanjem oba spomenuta razloga.

Nisam odolio da ne napravim kratki video sa lokacije. Obavijestio sam svog veselog i razgovorljivog saputnika da ću da snimim dionicu puta da ostane pokoljenjima na kakva je sve junačka djela njihov đed bio spreman. I da je bavljenje humanitarnim radom u stvari samo humano za korisnike tih usluga, ali oni koji rade na tim poslovima su često izloženi mnogim nehumanostima.

Dok sam snimao ove snimke moj veseli i razgovorljivi saputnik, strogi, ali pravedni djelilac hrane je odjednom zanijemio. Nije lako voziti ovim kozijim stazama i bogazama jednom rukom, a drugom izpruženom rukom snimati kroz otvoren prozor.

A ni pametno.

Elem, moj veseli i razgovorljivi saputnik je ponovo postao veseo i razgovorljiv kada sam prestao da snimam.

Da smo se živi, ali ugruvani, vratili sa podjele hrane, svjedoči ovaj skakutavi video kojeg gledate.

Duško Bošković, 2019.