Sarabi

Prijatelj mi je ispričao kako je čitao knjigu nekog francuskog pisca o francuskom kolonijalizmu. Uglavnom dosadna knjiga, ali je iz nje saznao za jednu od učinkovitijih metoda vladanja i to na primjeru jedne arapske države. Francuzi su izprobali sve moguće i nemoguće metode pokoravanja Arapa i nisu uspjeli u tom naumu. I onda su došli na ideju kako da borbeni duh nepokornih, okrenut protiv francuskih okupatora, preusmjere na same nosioce tog duha.

U tom cilju su hermetički zatvorili granice te države i strpljivo čekali razvoj događaja, koji se uostalom mogao lako predvidjeti. Instinktivni borbeni duh nepokornih se morao negdje ispoljiti, jer bi u protivnom odtupio. Granice su bile tako zatvorene da su ublažavale svaki udar iznutra onemogučavajući nepokornim da dosegnu okupatora, a mediji su uporno svakodnevnim manipulacijama odrađivali svoj dio posla.

Arapi su se lagano krčkali u svom soku, usmjereni jedni na druge. Na cijelom svijetu se ne mogu pronaći dva čovjeka koji nemaju niti jednu nesuglasicu među sobom, te su tako počele unutararapske sitne nesuglasice da se pretvaraju u trvenja, da bi na kraju prerasla u ozbiljan sukob koji je završio oružanim razračunavanjem u kojem su se svi toliko međusobno potrošili i izeliminisali, da više nisu imali ni volje ni snage, a ni sredstava da skoncentrišu svu svoju energiju na borbu protiv okupatora i konačno oslobađanje.

I tako su Francuzi kao okupatori sa minimalnom okupacionom silom zavladali tom državom i njihovim resursima.

Priča me je dojmila i držala moju pažnju danima, jer mi se nekako učinila veoma poznatom iako sam je prvi put čuo. Na kraju sam shvatio da je to u stvari model koji nad nama Srbima upravo primjenjuju naši okupatori. Zatvorili su nas okupatori u rezervate, baš kao što su to prvo uradili i sa Indijancima i Srbi se u njema kuvaju i krčkaju u stalnim međusobnim trvenjima. Srećom i mi smo u međuvremenu omudrali pa se ne damo tako lako izprovocirati da uđemo u ozbiljniji međusoban sukob iako mediji koji su u stranom vlasništvu i to isključivo osoba iz okupacionih država, uporno svakodnevno od muhe prave medvjeda sa željom da i neki najmanji sukob izdignu na tako visok nivo da se lako može izazvati građanski rat.

Da se Arapi ponašaju kao drevni Srbi i nije neobično pošto nose u korijenu imena svog naroda naše ime, Sarabi -> Arabi. Da ne mislite da fantaziram evo vam na uvid jedna karta pronađena na internetu gdje lijepo piše da se radi o S(a)r(a)bskom poluostrvu. Čak i arabski naziv za boga ima isti korijen kao i starosrbski bog VLS = Veles (Volos) od kojeg je nastao i naziv Vlah tj. Alah.

Inače ime „sarab“ je naše starosrbsko i odnosi se na „sa rab(nik)“ tj. „sa rab(otnika)“, što označava ljude koji nešto zajedno rade ili koriste, tj. na modernom srbskom bi sarab bio saradnik.

Od riječi rabota je nastala riječ rob i robot, što u svim slučajevima označava nekoga ko radi, ko u stvari mnogo radi.

Sarabijsko poluostrvo

Duško Bošković, 7527. (2019.) godina desetog mjeseca koji bi se po logici stvari trebao nazivati decembar, a nije tako., jer se naziva oktobar (osmi mjesec). Era ludila.