Kakav je lik Lucifer?

Sjetih se prve rečenice iz udžbenika, učebnik je u stvari izvorni naziv kojeg smo oskrnavili, „Latinskog jezika“ kojeg sam imao u gimnaziji:

„Jugoslavija est patria mea“

Svi znamo šta na latinskom jeziku znači Jugoslavija, mada mnogi neće tu riječ da prevale preko usta, latinko „est“ je na srbskom „jest“, patria je patrijaršija ;-), tj. otadžbina, a „mea“ je „moja“.

Ne morate znati latinski, da bi shvatili o čemu se govori u ovoj rečenici.

Mnogima će se dići kosa na glavi tvrdnjom da je latinski puniji srbizmima, nego srbski latinizmima. Uče nas naopako generacijama pa ova tvrdnja zvuči kao bogohuljenje.

Latinski jezik je izmišljeni jezik na bazi narodnog jezika, kojeg su standardizovale tadašnje elite kako bi zaokružili oblast svoje vladavine, da iz velike narodne mase za sebe odvoje dio namečući svoj standard jezika. Na drugoj strani imamo taj nekakav crkveno-slavenski jezik kojim takođe narod nije govorio, kao što nije ni latinskim, nego ga je druga elita nametala kroz crkvu odvajajjući iz velike mase naroda sebi dio nad kojim će da vlada. U pozadini oba jezika dvije elite stoji starosrbski narodni jezik koji razbarušen i nije standardizovan, ali je osnov za sve ostale jezike.

Učili su nas da je na časovima latinskog jezika da je riječ svjetlost – „lux-lucis“, a to je u stvari latinizovana naša riječ luč. Svi znamo čime se podpaljuje vatra. Otući ću tako daleko da tvrdim da je i starosrbska oblast „Lika“ u stvari „Luka“, često naš narod mijenja samoglasnike među suglasnicima pa imamo Sorabe, Serbe, Sirbe, Sarabe i Surbe, što se sve odnosi na riječ Srb.

Luka je čistina unutar šume, bilo da je to čovjek uradio krčenjem šume ili je priroda tako napravila. Svako ko hoda mračnim šumama kada izađe u ili na luku, obasja ga svjetlost. Luka je dakle nešto što upućuje na svjetlinu u odnosu na mračnost. Od tuda je latinima svjetlost „luks“.

Naši, a možda i strani, mračnjaci kojima je cilj da narod drži u mraku tj. neznanju, su izmislili da je osoba koja donosi svjetlost nekom u dom ili među ljude negativan lik, toliko negativan da se trebamo svi boriti protiv njega kao pošasti.

Osoba koja donosi ljudima svjetlost ne može biti nikako negativan lik, nema života na Zemlji bez svjetlosti. Svjetlost nam daje Sunce, svjetlost je i toplina. Čak je i simbol noći, Mjesec, svijetao zbog svjetla Sunca koja ga obasjava. Samo bolestan čovjek ili jako pokvaren može da smatra Svjetlost negativnom pojavom, kao i da čovjeka koji donosi svjetlost među ljude proglasi negativcem i nepoželjnim.

Latinizovani naziv za Svjetlonošu, Lučanina tj. Ličanina je Lucifer.

Jovan Dučić je davno zapisao „Samo buktinjama zbori se kroz tmine“ i hvala mu na tome što me je ova njegova misao kao luč podpalila da razmišljam na ovu temu.

Na zgradi sarajevske SPKD „Prosvjete“, Srbsko Prosvjetno i Kulturno Društvo, je interesantna postavka, sa svjetlonošom kao centralnom figurom. Još prije više od stoljeća su ljudi znali da je svjetlonoša pozitivan lik, jer su to povezali sa prosvjetom i kulturom. Tačnije, kip je Svjetlana, a ne Svjetlan, ali to ne mijenja srž priče.

Kome nije do prosvjećivanja i kulture neka širi i dalje priču o tome kako je Lucifer zlo, ja znam da nije, a to i prenosim svima koji hoće da čuju.