Latinica je takođe srbsko pismo
Ovu temu će ostrašćeni Srbi teško da shvate, a neće ni da se trude da shvate, pošto generalno gledano nemamo više za šta da se uhvatimo jer su nam izmakli tlo pod nogama, i ne možemo reći ni za šta naše da je naše jer su nam sve oteli.
A oteli su nam jer smo im dali da nam otmu, pošto su nekim Srbima mnoge važne stvari nevažne, pa malo po malo ostajemo bez svega našeg. Jezik su nam uzeli i preimenovali, a jedino je jezik jedina prava odrednica nekog naroda. Jezik je uglasavanje misli, mentalnog sklopa naroda. Jezik je najvažniji, i kada smo to dali da nam uzmu sve ostalo ide po logici stvari.
Neki Srbi crkvu poistovjećuju sa srbstvom, a crkva nije nešto posebno srbska, jer je hrišćanska, a hrišćanstvo je vrsta globalizma kojeg se kao pojma groze. Naša crkva je srbska onoliko koliko je preuzela naše stare predhrišćanske običaje kao svoje i nije nam izbacila slavljenje slava, kao druge crkve, ali ih je preimenovala u “krsne slave”.
Neki poistovjećuju ćirilicu sa srbstvom, pri čemu nas sa visokih mjesta uče da Ćirilo nije Srbin. Dakle opet ništa srbsko u sebi. Sam naziv “ćirilica” je globalistički, jer ga koriste i drugi narodi, recimo ima dosta različitih slova u Rasa i Srba, dakle nije baš isto azbučno pismo da bi se isto zvalo. Ćirilica nam je kao nešto srbsko, a nećemo da koristimo naziv “srbica” za našu verziju azbuke, jedinog fonetskog pisma na svijetu. Nekim Srbima je srbsko ono što ne liči na srbsko, a nešto što je evidentno srbsko neće da nazovu srbskim.
E tako Srbi koji su bili indolentni kada su nam sve drugi uzimali kao svoje, sada prave dalekosežnu štetu po srbstvo tvrdeći da latinica nije srbsko pismo i tako svima nama kopaju zajednički grob.
Jer UNESCO svrstava književna djela na osnovu pisma, pa ako je latinica ne svrstavaju to pod srbsku kuturnu baštinu, iako su pisci Srbi i pisane su srbskim jezikom. A ako je pisano azbukom onda svrstavaju pod srbsku baštinu.
Na osnovu usaglašenih zahtjeva narodnih biblioteka Srbije i Hrvacke 2008. godine, usvojene su nove bibliografske oznake za jezike ovih država pod kodom ISO 369-2, pri čemu je SCC označavao serbo-croatian cyriliic (ćirilica) i preimenovan je u srb tj. srbski, a SRC je označavao serbo-croatian roman (latinica) i preimenovan je u hrv tj. hrvacki. I ovo se primjenjuje u svim bibliotekama svijeta. Ko studira vani zbog danka u krvi, može da ovo provjeri u bibliotekama.
Ovo je inače samo dogovor Srbije i Hrvacke i mi Srbi Bosne i Hercegovine i Crne gore nijesmo dužni da se ovoga držimo, pošto nismo obuhvaćeni ovim dogovorom, te stoga i pišem ovaj osvrt na nedostojan dogovor koji nije smio proći bez nas. Na kraju krajeva jedini naš nobelovac iz književnosti, Ivo Andrić niti je iz Srbije niti je iz Hrvacke i iz tih miljea i baštine i doživljavamo da sve što je izdano latinicom od njegovih djela se očigledno svrstava pod hrvacku književnost, a ista ta djela koja su pisana azbukom se svrstavaju pod srbsku književnost. Da je Andrić Srbin vidi se iz ove lične karte, gdje lijepo piše da je srbske narodnosti.
Kratkovidi Srbi će reći, Srbi pišite azbukom i riješen problem. Nije riješen zbog naše istorije koju eto imamo iza sebe i koju ne možemo tek tako izbrisati. Najplodniji period srbske kulture je bio u Kraljevini SHS i Jugoslaviji i mnogo srbskih djela je tu napravljeno latinicom i sva će to, ako ne reagujemo na vrijeme, biti svrstano u hrvacku baštinu, a ako je autor imena iz islamskog kulturnog miljea, onda u bošnjačku kulturu, iako Bošnjaka kao nacije niti u kraljevinama, niti republici Jugoslaviji nije ni bilo.
Onda će ostrašćeni Srbi reći kako je Jugoslavija bila tamnica srbskog naroda i ponašati se kao da taj period naše državnosti uopšte nije ni postojao i nije bio bitan. Ali eto, postojao je i toliko je bitan da se ne može zanemariti i samo bi ga ljudi sa dijagnozom zanemaruju. Ozbiljni narodi i odrasle i zrele osobe ne ignorišu svoje periode postojanja i djelovanja.
Treba spriječiti UNESCO da ovako banalizovano pristupa kompleksnom problemu, kao da su radnici na pijaci, a ne akademski obrazovani stručnjaci. Pitam se da li su uopšte kvalifikovani da se bave tim stvarima. Trebamo vidjeti ko sjedi tamo i da im uvedemo demokratiju, pa da glasamo za predsjednika UNESCO-a i ostale članove. Ne može u eri demokratije da neko postavlja neke ljude, na neka važna mjesta, jer oni tako hoće, ima da se svi pitamo oko tih stvari koje se svih nas tiču.
Na ulice treba izaći ako ne može ovo da se riješi institucionalnim metodama.
Ako se gleda kroz istorijsku vizuru, romansko pismo tj. latinica kojom sada pišemo je takođe srbsko pismo jer su ga Srbi osmislili. Još ako se zna, a vidimo da neće to da se zna, da su Rim osnovali Raseni (etRusi), Sa(r)binjani i Latini i ko je bio okosnica svog Rimsko-Romejskog carstva, blesavo je negirati da je latinica srbsko pismo. Ko hoće neka negira, ali vam ovako stoje stvari, pa vi istrajavajte u svojim nakanama, niko vam ne brani, ali vam to nije baš pametno.
Evo primjera ostrašćenosti tih gnjevnih Srba koji zarad trenutnog bijesa i inata uništavaju svoga roda istoriju i stalno bi da se piše neka nova istorija koja negira predhodnu.
Čovjek u gnjevu oslijepi i smetne sa uma da nijesu knjige samo knjige poezije i romani, ima knjiga sa matematičkim formulama, sa programerskim kodom, koji je uvijek pisan latinicom. Znači li to da će ovaj čovjek da kopira samo stranice knjige gdje je tekst pisan azbukom, a formule i programeski kod neće htjeti da kopira?
Njegovo je pravo da radi šta hoće u njegovoj kući, ali na primjeru Turske vidimo da je Turska prešla sa arapskog pisma na latinicu i ne vidimo da su išta manji ni muslimani ni Turci. Doduše nisu ni Arapi, a pisali su arapicom. A Srbi su Srbi, a ne pišu srbicom, nego ćirilicom?!
Predlažem ovom štamparu ako koristi fotokopirne uređaje ili računare ili bilo koje druge mašine, a na latiničnom su pismu, da ih ne koristi kako bi bio dosljedan.
Evo još malo činjenica: Od 1992. godine srbski i hrvacki jezik se smatraju posebnim jezicima, mada nauka to ne može da dokaže, jer je ovo politička podjela, i ovakvo stanje je zavedeno u međunarodnim institucijama koje o tome brinu pod oznakom ISO/FDIS 12190.
Dakle, srbski jezik nije uvršten u jezike koji koriste latinično pismo, nego je uz hrvacki jezik registrovana latinica, a uz srbski jezik je registrovana samo ćirilica, dakle za srbski jezik je samo jedno pismo, a trebaju oba
Hvala SANU, koje je ipak ANUS, jer nema ništa srbsko u sebi, to je akademija Srbije, a ne nas Srba.
Na ovaj način su institucije Srbije bez konsultovanja sa ostalim nesrbijanskim Srbima se odrekle sve srbske kulturne baštine pisane romanicom, tj. latinicom.
Srbima ne trebaju neprijatelji, sami smo sebi najveći neprijatelji, sa SANU-om na čelu.
