Razsrbljavanje Srba putem “naučnih” radova

Neka se autori ovog djela ne nađu uvrijeđenim niti prozvanim, jer nisi uzrok ovog kucanija, nego samo povod i okidač za nazivanje stvari pravim imenom. U okviru ove objave su korišteni dijelovi iz spomenutog rada koji je dostupan svima na internetu.

Prateći mnogobrojne “naučne” radove stiče se dojam da je najvažniji, a i jedini razlog njihovog pisanja i objavljivanja, taj da se zabašuri stvarno porijeklo vladara i stanovništva ovijeh našijeh krajeva i kako bi se razsrbio i ovaj prostor. Drugim riječima rečeno, kako bi se napravio genocid nad Srbima brišući nas ih istorije kao narod i dovodeći u pitanje naše postojanje.

Brisanjem iz istorije se tako stvaraju uslovi i za fizičko brisanje ljudi na terenu, što smo doživljavali kroz sva ova tri svjetska rata, a najdrastičnije u drugom svjetskom ratu u okviru ND Hrvatske koja je okupirala i sadašnju BiH. Kome smeta tvrdnja o postojanju tri svjetska rata neka malo umuje nad tvrdnjom da je ovo ipa sve jedan te isti rat sa prekidima i mirovnim sporazumima radi pregrupisavanja snaga. Rat Anglo-Amerikanaca protiv Germana, rat masona protiv jezuita.

Ali vratimo se temi. Genocid je i brisanje i negiranje postojanja nekog naroda kao i prevođenje pripadnika tog naroda u druge nacije koje se formiravaju prema potrebi, a sa jedinim ciljem, uništenjem cjelokupnog naroda od kojeg su te nacije nastale.

Na primjeru ovog rada se mogu uočiti neki od postupaka kao i generalna praksa. Kada se ne može zaobići evidentna činjenica koja piše u izvornom dokumentu pa se ona spomene kratko i ovlaš, onda se potroše riječi i riječi na nabacivanje množtva podataka i bitnih i nebitnih samo da bi se površnom čitaocu, a takvih je 90%, odvukla pažnja od važne činjenice, a to je da su svi vladari Bosne, a i Hercegovine, kao i svo stanovništvo ovih entiteta, bili Srbi. Dakle isti oni koji su bili i u Srbiji. Vladarske strukture oba politička subjekta u ta davna vremena bile veoma povezane i rodbinski međusobno, a i na svaki drugi način, što je normalno za jedan isti narod.

Svi vladari imaju tipični srbski nastavak prezimena “-ić”, a o imenima ne treba ni raspravljati. Da su Srbi međusobno ratovali i upadali jedni drugima u vladavine, nije ništa neobično, evo gledamo i dan danas kako sadašnji srbski vladari uz pomoć svojih partija upadaju jedni drugima u vladavine, ne ubijaju se baš masovno kao u stara vremena, ipak smo se civilizacijski popeli na viši nivo, ali hapse i eliminišu svoje protivnike.

Uostalom to rade svi po cijeloj Zemaljskoj kugli, samo smo mi u tome najdrastičniji, kao u i svemu. Ne postoji ništa kod drugih što nema i u Srba, samo mi to radimo svojskije i temeljitije.

U svim ovakvim tipskim radovima nećete naći nikada podatak pod kojom krunom su bili bosanski banovi, kao da su bili samostalni. Jer je ban samo jedna od nižih titula iznad koje je kralj. A pri tome imamo srbsku dinastiju Nemanjića koja uzgred rečeno nije niti prva, niti posljednja, bilo ih je i prije, ali je o tome zabranjeno govoriti u akademskim krugovima. Čak je jedno vrijeme bosanski vladar bio i kralj svim Srbima regiona, i to čak u vrijeme Kosovskog boja kada smo pobijedili vojsku moćne imperije.

Ali se svi ovi podatci nedovoljno tretiraju u naučnim radovima, jer je to zabranjeno, gubi se posao, titula istoričara, radno mjesto kustosa u muzejima itd.

Kada se pogleda način pisanja povelja, način njihovog podpisivanja, kao i samo azbučno pismo povelja u Srbiji tj. Raškoj i Bosni, vidi se da je to sve jedan te isti narod, srbski. Doduše, u poveljama se spominju i Vlasi, ali su i to Srbi sa planina poštovaoci našeg predhrišćanskog boga Velesa (Volos) zaštitnika prostranstava, stoke, prirode i još koječega dobrog.

Ali će u “naučnim” radovima razsrbljivači azbučno pismo u Bosni proglasiti bosančicom, pri čemu neće u Srbiji proglasiti to isto pismo “srbicom”, A da ne govorim što će namjerno sakrivati činjenicu da je Bosna bila dio Srbije.

Za potrebu razsrbljivanja su izmislili da jedan narod ne odlikuje isti jezik, nego samo ista vjera. Pa iako svi govore čisti srbski jezik sa nekim različitostima specifičnim za pojedine oblasti, ubjeđivati će nas da Hrvati, Crnogorci ili novonastali Bošnjaci nijesu Srbi, nego su sasvim različite nacije od Srba. Pri čemu veliku ulogu u toj igri ima i SPC za koju takođe nijesu Srbi, ako nisu pripadnici njihove crkve. Pa tako imamo fenomen da za pobjedničku vojsku u drugom svjetskom ratu koju su vodili komunisti, kažu da to nijesu Srbi, nego su komunisti, kao da je to neki novi narod ili nacija. Jer kao Srbi se krste sa tri prsta i ko to ne radi nije Srbin. Dakle, ko nije vjernik nije Srbin.

Baš bi bilo interesantno doznati sa koliko prsta su se Srbi krstili prije pojave Isusa.

U “naučnim” radovima ćete stalno sretati entitete: Dalmacija, Slavonija i Hrvacka kao tri različita samostalna i odvojena entiteta i neće nam govoriti o tome kojim su jezikom govorili i koje je stanovništvo tu živjelo, a sada će Dalmaciju i Slavoniju da utope u Hrvacku i ubjeđivati nas kako su tu oduvijek živjeli Hrvati, a sve to povelje pobijaju, ali se to zabašuruje. Zapadna akademska nauka je prepuna dvoličnosti, dvojnih standarda i mjera, jednom riječju manipulacije, što je sve manje čini naukom, a sve više performansom.

Potrebna nam je nova generacija istoričara i arheologa radikala, pravih naučnika koji će prvo da rastresu ova prelistala stabla od čijeg lišća se ne vidi stablo niti grane, da poodpada sve suvišno i nakinđureno, te da na stablu ostane samo suština koja će trebati logično da se prikaže u jednu pitku istinitiju priču od postojeće. Potrebno je da se tačni i ispravni podatci isprocesiraju na pravi način, a ne da imamo ovu istorijsku tragikomičnu papazjaniju. Ili kako nas poučava stara srbska izreka: “Može se pita praviti i od govana, ali ne može da se jede”.

Evo iz prve ruke da vidimo kako izgleda jedna povelja bosanskih banova, čista srbica i podpis kao i kod svih Nemanjića.

Lijepo se da pročitati ovde da se spominju samo Srbi kao narod, ali i entiteti Bosna, Pomorje i Zapadne Strane, dakle Tvrtko je vladar Srbima iz Bosne, Pomorja i Zapadnih strana, ali taj podatak se neće razlagati i širiti po “naučnim” radovima, nego će vas zatrpavati svim i svačim nebitnijim.

Lijepo se da pročitati i da je u Bosni prijesto srbske zemlje, i da je Dubrovnik srbska baština sa srbskim stanovništvom sa kojima je svaki bosanski vladar komunicirao bez prevodioca, koji su znali pročitati povelje pisane srbicom, koji neki namjerno pogrešno nazivaju bosančicom.

Dakle, imamo titulu “stavilac” koja je očigledno srbska riječ (stavljati, staviti, uspostaviti itd.) i koju samo koriste u Bosni i Srbiji. Baš interesantno, a kao različit smo narod i nismo jedan entitet. Pri čemu “naučnik” neće da kaže da je Bosna bila dio Srbije i da je sve to jedno kraljevstvo i carstvo. Svako ko hoće da bude smatran ozbiljnim naučnikom, neće koristiti pojam “Vizantija” za “Romeju”, jer je neozbiljno imenovati neko carstvo imenom koje nije bilo uopšte korišteno u tom carstvu niti su imali pojma “vizantijski” vladari da su vladari Vizantije, niti su imali takve titule. Nije mi poznato da ima negdje pravi dokument iz tog vremena gdje piše azbukom nešto tipa “Nikola, kralj Vizantije, Vizantincima, Primorjem i Istočnim stranama”. A najsmješnije je kada ti “naučnici” titulu “stavilac” očigledno srbskog korijena stavljaju u “bizantijsku” baštinu. A može se ova stvar posmatrati i iz ugla da je u stvari zvanični jezik u Romeji pored jelinskog bio i srbski. Što da ne. Ako je mogao biti srbski jezik zvanični jezik vojske Osmanlijskog carstva, zašto ne bi bio i dvorski jezik Romeje.

Davajte malo radikalni istoričari i arheolozi osvjetljavajte stvari i iz ovog ugla. Vjerovatniji je nego da vijekovima radite copy/paste zapadnih dokumenata sumnjive vjerodostojnosti i namjere. A da ne kažem da su neki dokumenti i izmišljeni.

Postaje presmiješno više slušati priču o doseljavanju Slavena, a da se u naučnim radovima ne objasni, ko su Slaveni, kojim jezikom su govorili, u kojem broju su došli, kako su prešli toliku udaljenost za relativno kratko vrijeme, šta su jeli u putu, a čime su djecu hranili i štitili ih od nedaća, kako su zime prebrođavali u tako masovnim seobama, koga su zatekli u Južnoj Dalmaciji i istočnoj Hercegovini i šta su uradili tom narodu kada su stigli. Gdje su u naučnim radovim opisi strašnih ratova između starosjedilaca i doseljenika. Ili su to sve bili možda Srbi koji su se međusobno razumjeli jer su govorili isti ili sličan jezik, imali iste običaje i gdje su u stvari Srbi starosjedioci prihvatili ove Srbe doseljenike koje je natjerala neka nevolja na pokret. Da li je cijela “seoba” Slavena bila u stvari samo kolanje Srba unutar svog naroda? Seljaci su inače dobili takvo ime pošto se sele idući iz jednih krajeva u druge u potrazi za vodom, obradivijom zemljom tj. boljim uslovima opstanka, bježeći od zime, neprijatelja itd.

Duško Bošković