Ja sam protiv ovakve demokratije

Moj tata je radio u „TAT“-u. To je bila „Energoinvestova“ tvornica termičkih aparata na Stupu u Sarajevu. Lično sam meo preko studentskog servisa halu veličine nogometnog terena, pošto je morala biti čista kao apoteka. Pravili su se separatori za nuklearnu elektranu koji su se izvozili u SSSR. Radnici su uz stanove, imali sve što se moglo imati. Čak su im plaćali osiguravanje za električne uređaje po stanovima i kućama, ako se pokvare. Moćna je to bila firma u svjetskim razmjerama. Zato su nam i razvalili Jugoslaviju, mnogo smo ojačali i postali međunarodni faktor.

Jugoslavija je počela iznutra da se razjeda uvođenjem pretjeranog samoupravljanja i demokratije na mjestima gdje to ne smije da bude. Tata mi je pričao da su u tvornici koja nije znala više šta će od novca, na radničkim savjetima radnici odlučivali glasanjem da li će višak novca, tj. profit, uložiti u razvitak, istraživanje ili podijeliti radnicima. Naravno da će radnici uvijek da glasaju da im se novac podijeli.

Narod kao entitet će uvijek prvenstveno gledati da ima samo za „u se, na se i poda se“. Nema puk svijest o ičemu višem, niti ga interesuje. Ako koji pojedinac i ima, ostali ga nadglasaju. Odavno se zna da će dvojica neškolovanih i nedovoljno školovanih nadglasati jednog doktora nauka. A znano je svima koliko neki staleži ili klase u društvu, nemaju pojma oko vođenja država niti šta oko međunarodne politike, o pravcima razvoja čovječanstva i odnosa u društvu.

Zato sam protiv ovakve demokratije jedan čovjek – jedan glas, pogotovo direktne demokratije. Jer će uvijek puk biti brojniji od svjesne, umne, moralne i prosvjećene elite. Pri čemu elita nije sastavljena isključivo od visokoobrazovanih osoba, ima svjesnih, umnih i prosvjećenih i mimo njih, čak i više nego što se smatra. Obrazovanost ne znači istovremeno obavezno i razumnost i moralnost.

U slučaju direktne demokratije što moderna tehnologija omogučava da se sa lakoćom sprovodi, svako neka ima mogućnost biranja onih koji će da ga predstavljaju, ali će imati onoliko glasova koliko se pokazao korisnim i upotrebljivim u nekoj sredini. Svi će imati jedan glas, osuđivani pola, trećinu ili četvrtinu glasa ili ništa. Srednjoškolci će na taj jedan dobiti još jedan glas, da imaju dva glasa, visokoobrazovani tri, doktori nauka – četiri, akademici – pet. Zaslužni umjetnici, sportisti ili druge slobodne profesije od dva do pet.

Možda treba napraviti veći raspon i detaljnije razraditi ovu ljestvicu glasova, neka se kakva društvena nauka pozabavi razradom stepenovanja, važno je samo da se napravi razlika među glasačima. I to da bude ovako sve dok se i posljednji čovjek u glasačkoj sredini ne izdigne na viši nivo svjesti.

Druga varijanta je ono što smo imali u Jugoslaviji pod komunistima. Drugovi odrede ko je dostojan da bude dio vlasti, u smislu da je moralno i kvalifikacijama sposoban da vlada, a prvenstveno ko je odan prožimajućoj ideji koja nas je objedinjavala i ko ne radi protiv svoje države i onda spisak takvih ljudi iznesu pred birače da biraju za koga su. Ovo bi neki nazvali diktaturom, neki elitizmom, neki meritokratijom, elem, kako god, samo jedna od ove dvije mogućnosti može da da ponajbolje rezultate za današnji razvoj društva i ovaj nivo tehnološkog.

Pri čemu kod odgajanja puka radi podizanja svijesti na viši nivo treba više koristiti nagrađivanje nego kažnjavanje i poštovati prava svih manjina, sa vidljivim isticanjem i prvenstvenim poštovanjem prava stvarne većine. Potrebno je praviti državu koja je samoodržavajuća i samodovoljna, to je put ka suverenosti u kojoj nije niti jedna bivša jugoslavenska republika od trenutka razbijanja Jugoslavije.

Izvor katera