Moji drugovi partizani

Nijesam novinar, već piskaralo. Tačnije kuckaralo. Ova slova unosim putem tastature. Kuckanjem pretvaram kuckove u slova. Tehnika jeste čudo, ali je čovjek još veće, pošto ju  je on osmislio i napravio . Solidno razumijevanje ovijeh modernih tehnikalija mi je učinjelo da pomažem drugim u rješavanju njihovih problema u sukobu sa tehnologijom. Bavim se otklanjanjem i premošćavanjem problema u računarskim tehnologijama.

Kako sve više narod ovladava tehnologijom, tako se meni sužava prostor za zaradom. Doduše, i ja starim pa mi sve manje stvari i treba, tako da nije pretjerano dramatično otanjivanje zarade. Klijentela su mi zadnjih godina uglavnom penzioneri koji imaju djecu van zemlje širom planete. Uprkos godinama, borbeni i drčni starci i žilave starice boj biju sa računarima i tabletima, ne posustaju, samo da bi se vidjeli makar i preko ekrana sa svojim unucima, djecom, prijateljima. A djeca obično šalju takve tehnikalije da ne odgovaraju našim standardima niti imaju naša slova, niti podršku za ove naše silne srbolike jezike, pa vremešni ljudi koji uglavnom ruski, francuski ili njemački  učahu po školama, sada po stare dane moraju da se bore sa američkim jezikom i njihovim slovima po tastaturama.

Kako vrijeme ide često dobijam zahtjeve i da im uklanjam iz kontakada rodbinu ili prijatelje koji su umrli. Iako često zapisuju proceduru kako se to radi i koju im strpljivo objašnjavam, nekako nijesu sigurni da će to uspješno uraditi, zbunjuje ih svaki nesrbskoliki jezik i stotine podpitanja koje uređaj postavlja. A možda im je i teško da lično svojim prstima izbrišu svoje drage sa liste, sa kojima su do samo prije par dana razgovarali. A sada ih više nema.

Tako sam upoznao i dva prvoborca, nosioca partizanske spomenice, ljudine stare koji su pregrmjeli jedan veliki i jedan mali rat i ko zna šta sve preživjeli na svojim nogama i vidjeli svojim očima. Moje popravke njihovih računara ili tableta, su trajale obično duže, jer se uvijek zapodjenula neka priča. Nekada skeniranje računara na viruse ili neka instalacija programa su znali da potraju, te je obično kretala neobavezna priča koja se znala završiti jako ozbiljno i obostrano korisno. Ja doznam šta se dešavalo u prošlosti iz prve ruke, a oni doznaju kako na to sve gledaju danas neki drugačiji ljudi, ljudi drugog vremena.

Pod pritiskom današnjeg jako velikog obezvrjeđivanja njihove borbe za slobodu i oslobađanje njihove, a i moje , a bogme i mnogih vas koji ovo čitate, i vaše države Jugoslavije, jako mi je bilo stalo da saznam šta se u stvari dešavalo u ratu. Vidim da se počinje ponovo istorija prepravljati i izokretati, pa k’o velim, hajde da ja uradim koliko ja mogu, i neka svako ko može i hoće uradi koliko on može i eto nama svima napretka.

Ali i bivši partizani izenrvirani sadašnjom situacijom nijesu htjeli uopšte da govore o ičemu vezanom za veliki rat. Nijesu pristajali ni da im ja postavljam pitanja, iako nijesam novinar,  a  da oni odgovaraju. Nijesu bili voljni ni da ih snimim kamerom, neke njihove priče i dogodovštine pa da to ostane mladim za nauk. Ipak je to bio veliki rat i riječi njegovih sudionika imaju težinu i autentičnost. Ali džaba je bilo moje navaljivanje, iskusni su to ljudi, izvrdali su svaki napad. A možda novinari imaju neke metode meni nepoznate da pridobiju svoje sagovnike na razgovor? Bolno je tačna prva rečenica kojom počinjem ovu priču. 

Sada dok kuckam ove redove, osjećam žal što ne mogu mnogo više od ovoga da prenesem mlađim nešto iz naše istorije, dok će oni morati da izučavaju i da znaju i englesku i francusku i svaku drugu istoriju osim naše.  I zato će nam se istorija ponavljati sve dok je dobro ne izučimo.

Zato sada bar da ostavim iza sebe ovo nešto malo čega se sjećam iz naših druženja. Neka ostane kakav takav trag i neka se zna. Neću drugovima partizanima otkrivati imena, neka ostanu ilegalci, da bude u duhu njihove borbe protiv okupatora. Imenovaću ih kao Drug Prijedorčanin i Drug Drvarčanin.
Kada sam im dolazio u kuću na intervenciju, obično su me pozdravljali sa „kako si mi ljudino, kakav sam ti i sam“, ali bez imalo prizvuka samohvalisavosti, nego jednostavno gordo i ponosno. Bilo je neke antike i spartizma u svemu tome.

Drug Prijedorčanin mi je govorio kako je kao maloljetnik, takoreći dječarac, otišao u partizane. Bježalo se od pogroma kojeg je organizovala i vodila Hrvacka država nad Srbima na cijeloj svojoj teritoriji države dodjeljene od strane Hitlera i Musolinija. Bježalo se ili u partizane ili u četnike, nije se gledala ideologija, nego koja je vojska bila bliža i organizovanija i koja je pružala veću zaštitu od pogroma. 

Kozara je strašno postradala. Njemu nije ništa preostajalo nego da se priljuči partizanima da spase glavu. Bili su mu bliže. Najteže mu je u velikom ratu padala glad i kada je bivao sa jedinicom u napadajima na Švabe, a pojavljivali se odnekud četnici i pucali na njih s leđa. Zato je bio jako negativno raspoložen na sve moje pokušaje da opravdavam ćetnički pokret. Znali smo se dobrano zakačiti, glasove povisiti, zakrviti, kako samo to Srbi znaju, a onda nastaviti priču i druženje kao da se ništa nije desilo. Kao da su se neka druga dvojica svađala.

Povjerio mi je i da ga je kontaktirala njemačka ambasada poslije ovog malog rata, da im otkrije gdje su sahranili neku njemačku jedinicu koju su izmasakrirali partizani u nekoj bitci kod Prijedora. Švabe pedantne pa sve zapisivali pa su i to, ali nijesu znali za lokaciju. Samo su znali da im na brojnom stanju nedostaje dosta vojnika i to baš oko Prijedora.

Kaže da im je rekao da se ne sjeća gdje su ih sahranili, davno je to bilo, on je odveć mator i izlapio je. Ali mi je dodao tišim glasom, da zidovi ne čuju, da naravno da zna gdje su ih sahranili, ali nema smisla sada da se ruše ljudima kuće kako bi iskopavali kosti Švaba. Već sam naglasio da nijesam pravi novinar pa niti sam ga pitao za tačnu lokaciju, niti mi šta znači što bi mi možda to i objasnio, pošto ne poznajem taj kraj. 

Svoga ratnog druga Druga Prijedorčanina, pošto smo pregurali zajedno ovaj potonji mali rat, sam na žalost morao izbrisati iz adresara, nije meni niti ikome drugom više u dometu ove zemaljske mreže. Prije nego što će nas napustiti poslao sam mu mejlom desetak pitanja, da mi odgovori na njih pa da objavim naš razgovor na sajtu. Rekao je da su pitanja jako intrigantna i zanimljiva, ali da je nekako smoren tih dana pa kada malo ojača da će sjesti da odgovori na njih. Par dana nakon moje poruke je umro. Laka mu bila ova teška zemlja naša.

Drug Drvarčanin je bio još zatvoreniji i nevoljniji da govori o vremenima velikog rata. Tu i tamo bi ponešto rekao iz čega sam mogao da sklopim neku sliku, nekog događaja. Pokazivao mi je slike iz ratnih dana koje je držao  na zidu jedne sobe. Jedna od njih bijaše sa Titom, njegovim komadantom, ali iz mirnodopskih dana. Tito je okupio ekipu boraca iz Drvara koji su učestvovali u bitci u tom kraju kada su Švabe napravile desant.

Drug Drvarčanin je zarobio sve preživjele Švabe iz jedne jedrilice koju su oborili prilikom desanta. Ne sjećam se više da li je govorio o sedam ili devet Švaba, ali mnogo je, brate, i u jednom i u drugom slučaju kada je na drugoj bio sam on, Drug Drvarčanin. Kaže da je tog dana bilo pucnjave na sve strane, metaka kao pčela, i nekako se desi da sletje oštećena švapska jedrilica na livadu baš gdje se on nalazio i pucao na jedrilice. Istrča on iz svog zaklona sa puškom na gotovs i tačno pred jedrilicu, kad iz nje počeše izlaziti Švabe. Priznade mi Drug Drvarčanin da se prilično prepao i da je htio baciti pušku i dati se u bijeg, ali su ga preduhitrile Švabe koje su se prve predale i pobacale svoje oružje i digli ruke u vazduh. On se u međuvremenu pribrao i jače stisnuo pušku, glas mu se povratio i zagalamivši sve ih redom pohapsio i predao komandi.

Moj ratni drug Drug Drvarčanin, jer smo ovaj naš mali rat pregurali neoštećeni i u komadu i dalje stoji stameno u mom imeniku. Doduše, ne viđamo se. Računar ga očito dobro služi.

Duško Bošković, 22.12.7524 godine