четвртак, фебруар 29, 2024
ИсторијаЈезикПриче

Srbi, znamo li šta je badnjak?

Interesantna je pojava u nekih Srba vjernika, upražnjavajući mnoge vjerske procedure koje su toliko prešle u rutinu, da su ih totalno odaljile od smisla, da se nikada ne zapitaju šta nešto znači i čemu služi, te koji je uopšte smisao nekih radnji i običaja. Nego ih se drže kao pijan plota, i ljute se kada ih podsjetiš na smisao. Kao šta ko ima njih učiti, kada su tako radili i njihovi predci, pa rade i oni.

Onomad su jednog Engleza pitali šta mu predstavlja ritual periodičnog izlaženja na mol i zagledavanja u pučinu. I rekao im je da je tako radili i njegov otac i njegov djed, te da on nastavlja porodičnu tradiciju, i da ima nečeg čarobnog i božanskog u tome jedinstvu čovjeka i njegove duše,  mora i neba, prostranstva…, da to tihovanje daje smiraj duši, i da se čovjek osjeća prosto objedinjen sa vasionom.

A u stvari je djed dobio zadatak da izlazi s vremena na vrijeme na mol i da javi da li na horizontu vidi da li nadiru njemački ratni brodovi. Jer bio je rat – Drugi svjetski. To je onaj poslije nekakvog Velikog rata. Pa je u znak sjećanja na svoju vojničku dužnost i poslije rata odlazio na mol da se prisjeća onijeh vremena.

E tako se i Srbi drže tradicije i umjesto da sade hrastove, drevno sveto drvo naše predhrišćanske vjere, masovno ga sijeku i spaljuju, kao da je drvo trava pa naraste brzo. Pri svemu tome se misli da se badnji dan zove po badnjaku, a to je dan ritualnog spaljivanja hrastovine.

U krajevima gdje hrast ne raste, Srbi su u problemu, ne mogu da slave badnji dan, jer se zaboga „zna“ kako Srbi slave badnji dan. U problemu su i Srbi po gradovima, jer nije pravi Srbin ko sa sjekirom ne ode u prirodu i sam posječe badnjak za sebe i svoju porodicu. Mi Srbi po gradovima da bi bili pravi Srbi možemo samo da svratimo u neki park po hrastovinu, ali se ne isplati jer bi badnji dan proslavljali u zatvoru.

Naši predci su poznavali kosmičke procese, ne baš u detalje i dobro kao sada što se zna, ali jesu suštinski i to ona sasvim očigledna dešavanja. Jer su svi imali oči i mozak neopterečen dogmama i sposoban za slobodnoumno zdravorazumsko zaključivanje. Vidjeli su kada biva najkraći dan i kada Sunce počinje svoj uspon na nebu i dan počinje da biva duži. I upravo na tom prelazu kada se završava najkraći dan i sviće novi, koji počinje bivati dužim, su bdijeli cijelu noć pošto je počinjao novi vasionski ciklus koji je donosio nove nade i očekivanja, i život zbog dužanja dana bivao veseliji i ispunjeniji. Jer Sunce svima na Zemlji daje život, bez njega ničega ovoga na Zemlji ne bi bilo, pa ni nas da za razne potrebe izmišljamo kojekakve fazone. Da nije Sunca ne bi bilo ni priča o bogu i ko je kada i šta i zbog čega napravio, da li je to sve božije djelo i ko je napravio samog boga… I t.d.

U ona stara vremena kada nije bilo centralnog grijanja niti TV-a, noći bijahu hladne i trebalo je bdijući ugrijati se, i tome je služilo ogrijevno drvo koje smo nazvali „bdijenjak“. Hrast je kalorično drvo i može da drži vatru za razliku od crnogorice. Zato je bio tražen i poželjan, na stranu njegovo značenje u starosrbskom panteonu predhrišćanskom bogova.

Kako nije bilo TV-a, ukućani su radi svoje zabave i osjećaja bržeg protoka vremena, džarali vatru i smišljali kojekakve pjesmice i to je prešlo u tradiciju, koja se do dana današnjeg održala uz mnoge izmjene detalja, ali ne i suštine. Jer sve što se desi više od jednog puta se može smatrati tradicijom.

Srbi se drže detalja i preispituju često jedan drugog da li su dobro zapamtili neke dijelove rituala, ali se nikada nisu preispitivali oko značenja riječi „badnjak“. Da je to drvo, to svi znaju, i na tome se ostalo. Pa evo prilike da naučimo šta znači i riječ badnjak, tj. bdijenjak

Hrast je staro sveto drvo u Srba ispod kojeg su dervidi, duhovnici ondašnjeg vjerskog sistema, održavali obrede. Zato se i nazivaju dervidi, jer su to radili ispod drveta. Tako su postali druidi deformacijom riječi, baš kao što je nastala i riječ badnjak.

Mnogo smo mi izobličili neke riječi da smo se odaljili od smisla jezika, Srbima je srbski jezik postao strani jezik.

Hrast je inače Perunovo sveto drvo, a Perun je preimenovan u Svetog Iliju gromovnika. Perun je treći dio svetog trojstva naše predhrišćčanske vjere, završni bog ciklusa stvaranja, rasta i umiranja, kada u ognju nestaje život. Sverod (pogrešno prenešeno dalje kroz vrijeme kao  

„Svarog“, slično kao što su deformisani izvorni oblici u „druid“ i „badnjak“), je kao što samo ime kaže onaj koji je „sve rodio“ tj. stvorio.

Slijedeći dio trojstva je Svevid tj. Vid (slavimo ga za Vidovdan)  i on je bog zaštitnik života, a Srbi su nosioci te ideje i taj stalež prvobitne bjelačke rase koji je štiti od uništenja.

Perun je onaj koji gromovima tj. ognjem završava jedan ciklus, paljenjem vraća kompleksan živući organizam na sastavne dijelove, od kojih se stvara novi život

Ne zove se Isus bez razloga Hrist, jer je izvorna riječ „hrast“ tj. drvo vatre i iskri, a Sunce je najjača vatra koju čovječanstvo poznaje. Pijetlova krijesta je jarko crvene boje, baš kao jarka vatra, zato je i nazvana kresta. Kresta, krijesta ili ikavski krista osnačava vatru, od tuda krijesnica koja označava iskre, svijeto, a svi znamo da nam Sunce jedino i pitajboga od kada isporućuje svjetlo i toplinu. Krist i Hrast su sinonimi za istu stvar, životodajnu svjetlost. To što neki  Hrista nazivaju Kristom samo potvrđuje da je u svim slučajevima Isus potomak svjetlosti tj. Sunca, kao što smo svi mi uostalom.

Zato svako ko prikazuje dijete Sunca, u za čovjeka nedostojnom tj. razapetom stanju, jadnog i izmučenog izgleda i plaši ljude tom slikom i propratnom pričom da smo krivi samim tim što smo se uopšte rodili, je mračnjak, ili u popularnim kategorijama vladajućih vjerskih sistema rečeno – „satanista“. Znam da se ovo neće svidjeti mnogim, ali je to ovako kako sam sročio.

Ova priča nije namjenjena za rušenje hrišćanstva, a i islama posredno, pošto se islam oslanja na hrišćanstvo i ima dosta dodirnih tačaka, iz iste su kuhinje, nego je namjenjena slobodnomislećim ljudima da razmišljaju. Jer vjernicima ne vrijedi ovo objašnjavati, oni će suočeni sa istinom, uvijek vjerovati u šta oni hoće, jer nisu bez razloga vjernici. Da su znalci, znali bi stvari, ne bi morali da vjeruju.

Jer što čovjek više zna ostaje mu manje prostora da vjeruje. Znanje isključuje vjerovanje. Vjeri se okreću mentalno lijeni ljudi, pošto je lakše vjerovati, nego ići pitati.

Srbima vjernicima želim srećan „bdijenji dan“, mada je dan već odavno počeo da biva duži, ali eto tradicija je tradicija…

I ne treba da čudi što su Dalmatinci ostali u rimo-katoličkoj vjeri, oni nemaju dovoljno hrastovine oko sebe da je posjeku i tako dokažu nekim Srbima da su Srbi i uzorni domaćini. Zato odoše masovno u Hrvate.

Ovo kucanije nije namjenjeno svima. jer je opasno. Samo je za već prosvjetljene.

Duško Bošković, prvi mjesec 7528. godine po najnovijem srbskom kalendaru