Zašto Srbi neće da budu Srbi

Za ovu tvrdnju iz naslova postoji više razloga, ali je samo nekoliko suštinskih. Ne govorim sa stanovišta obavljenog naučnog istraživanja, pošto iz više razloga to ne mogu da sprovedem, nego sa stanovišta običnog bistrookog posmatranja i jednostavnog narodnog zdravorazumskog zaključivanja. Ko sprovede kakvo naučno istraživanje, doći će do istog zaključka.

Razlozi

Mi Srbi zapadno od Drine i Dunava koji imamo još uvijek svježa sjećanja na koncentracione logore u N.D. Hrvatskoj i masovna ubijanja i izvan njih, znamo da je opasno po život u sve češćim slučajevima izjasniti se kao Srbin. Dakle, za nas zapadne Srbe je ovo često opasno po život. Istočno-drinsko-dunavski Srbi nemaju ovo iskustvo, osim u dijelovima sadašnje teritorije Srbije koja je tada bila data NDH-oj.

Zapadni Srbi iz straha i ugroženosti gole egzistetncije se uglavnom ne izjašnjavaju kao Srbi, nego najčešće kao Hrvati, ako su prije toga postali rimo-katolici. Poneko koje bio pravoslavni vjernik pa želio ostati u toj vjeri, a biti Hrvat, ima u tu namjenu formiranu „Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu“, nešto slično kao i „Crnogorska Pravoslavna Crkva“. Poneko ko je rodom ili porijeklom iz Crne gore se izjašnjava kao Crnogorac, jer to nije ugrožavajuće ni za jednu stranu. Rijetki ostaju neizjašnjeni, jer je to čak opasnije od izjašnjavanja pripadnosti Srbima. Ličiš na Srbina, doduše i na Hrvata, i da si Hrvat tako bi se izjasnio, a neizjašnjenog svi znaju da je Srbin koji neće da bude Hrvat. Jer je kao nešto pozitivno biti Hrvat, a kao  negativno je biti Srbin.

Drugi razlog nije strah, nego čisto koristoljublje. Danas je najisplativije ne biti Srbin. Čak se i dobro plaća biti antisrbin. Takvim su širom sva vrata otvorena, svugdje u zapadnom svijetu i dokle god prodire zapadna medijska propaganda. Pogotovo si poželjan u nevladinom sektoru, a to je onaj sektor kojim upravljaju strane vlade, ali ne i naše.

Jedan od bitnih razloga zašto neko neće da je Srbin, tj. ne može da bude, a to svi zanemaruju i prave se blesavi kao da ovo ne postoji, je svođenje srbstva na srbijanstvo. Rado Srbijanci, tj. srbijanski Srbi, ne nazivaju Srbe ijekavce i ikavce Srbima nego Hrvatima, Crnogorcima, Bosancima (pod Bosancima smatraju obično samo muslimansko stanovništvo BiH), Hercegovcima, Krajišnicima, Slavoncima, Dinarcima, Prečanima itd. Srbija je matica Srbijancima, i svi preko Drine i Dunava su Srbijancima Prečani. Nama nesrbijancima nije matica Srbija, više je to Jugoslavija ili neke druge stare oblasti, kao što su Bosna, Hercegovina, Krajina, Dalmacija, Slavonija, Hrvacka itd., pa su i za nas Srbijanci isto tako Prečani.

Nije svim Srbima primamljiv srbijanski stil života i mentalitet i ne pronalazimo se tu u podpunosti. Pa ako se nastavi insistirati na izjednačavanju srbstva i srbijanstva, logična je posljedica odrođavanje. Jer nikada ravničarski mentalitet neće biti istovjetan brdsko-planinsko-pomorskom iako se odlično razumijemo i govorimo isti jezik. Neki Srbijanci žele ekskluzivno pravo srbstva da zadrže samo za sebe. Crna gora nema problem sa Srbima, nego nekim Srbijancima. Kada se ovo shvati sadašnji prenapuhani balon u Crnoj gori će da izduva.

Nama Srbima i ostalim srbolikim nacijama proisteklim od nas, valjda bi trebao biti cilj da se ne sukobljavamo međusobno. Valjda je cilj svake pravoslavne crkve da u duhu hrišćanstva kojeg se kao drže, da šire ljubav među bližnjim, a ne mržnju i sukobe. Pod bližnjim se ne smatra da nam je Rus, a pogotovo Anglo-Amerikanac bliži od onoga ko govori srbski jezik, bez obzira kako ga koja grupacija ljudi nazivala.

Moguća rješenja

Problem kojeg su napravili srbijanski nacionalisti, koji su jednako sa ostalim nacionalistima učestvovali u razbijanju Jugoslavije je taj što u stvari oni pravo srbstvo nazivaju jugoslavenstvom. Na ovaj način rade za interes naših okupatora ili kao plaćenici ili kao korisni idioti, na omalovažavanju svih ujedinjujućih ideja u Srba i drugih srbolikih nacija. Da nam ogade svaku pomisao o nekakvom ponovnom ujedinjavanju svih jugoslavenskih Srba u jednu državu. Gura se nekakva balkanska ideja, kako bi u to ugurali i neslavenske nacije ovog poluostrva. Radi se na razbijanju sveslavjanskog svijeta kojeg su komunisti već napravili.

Da se odmah razumijemo, znam da se ovo neće svidjeti mnogim, ali postoji samo srbski jezik, sve ostalo su njegovi žargoni koji su dobili politička imena u cilju širenja antisrbizma i razsrbljavanja najbrojnijeg naroda Balkana. Na tom osnovu treba da ide ujedinjavanje.

Pri čemu se trebaju poštovati ovim redom slijedeća prava:

1. većinskog naroda
2. države tj. nacije
3. masovnih vjerskih organizacija, pogotovo internacionalnih
4. manjinska prava svih mogućih i nemogućih manjina

Jedino je ovaj redoslijed prirodan u današnjem stepenu razvitka naše bjelačke civilizacije.

Ko su pravi Srbi

Kako danas svako sebi uzima za pravo, a to uglavnom najčešće i najradije čine oni sa najmanje opšteg obrazovanja, koji su učili o svjetskoj politici od svojih baba i đedova i imaju bolje ocjene iz vjeronauke nego nauke, da procjenjuje ko je pravi Srbin, a ko nije, ja takođe uzimam sebi to isto pravo da tvrdim da su jedini pravi Srbi oni koji su bili u partizanima i komunistima i njihovi baštinici i poštovaoci. Jer je to jedini pokret koji odgovara srbskom mentalitetu: slobodarski, oslobodilački, objediniteljski, humanistički i ovozemaljski. Komunizam je kao globalizam za nas bio veći i značajniji od hrišćanskog globalizma, jer je napravio najveće panslavjansko carstvo na Zemlji ikada. Malo li je to? Šta bi to Srbi htjeli više, da pravimo carstvo na nebu, ovo zemaljsko je kao nebitno za života?

Naši neprijatelji najviše to i žele da smo na nebu, da im ne smetamo na Zemlji, pa se trude da nas tamo svako malo u istoriji pošalju, a mi se bez pogovora čak i mirimo sa tim. Vjerski fanatici su čak oduševljeniji nebeskim carstvom od ovozemaljskog. Puna su im usta tog carstva. Mada za to nebesko carstvo niko i ne zna kako izgleda niti u kojem obliku postoji. Zato može svako o njemu da laprda šta mu padne na pamet i da ubjeđuje druge da je jedini u pravu. Jer niko ga ne može ni pobiti u mišljenju ili osjećanju. Zato je lako organizovati ratove na tom osnovu sa pričama o nedokazljivim stvarima gdje svako može da bude u pravu. A na kraju bude u pravu onaj ko je najnaoružaniji.

Izgleda da tako bog i funkcioniše, voli one koji su najorganizovaniji i jaki, a ne one koji mu se mole i ne radeći ništa čekaju da se nešto razriješi u njihovu korist. Molenje je znak slabosti, bezpomoćnosti i neodlučnosti.

SPC ne izdaje certifikate o autentičnosti Srba niti treba to da radi, crkva se treba baviti prvenstveno vjerom, a ne politikom. Bavljenje politikom odvlači od duhovnosti, a i obrnuto važi. A ni bavljenje vjerom nije duhovnost, nego je to kako samo ime kaže bavljenje vjerovanjem. Duhovnost bi trebala biti uspostavljanje veze prema višim energetskim stanjima, a ne vjerovanje u nešto što možda i ne postoji. Jer je suvišno vjerovati u nešto što postoji. Vjeruje se u nešto šo se ne zna. Vjera isključuje znanje, i obrnuto

Ono što narode čini različitim jedne od drugih jeste jezik, a ne vjera. A nama su upravo vjeru nametnuli kao model za određivanje pripadnosti nekom narodu ili naciji. A mi taj pogrešan model prihvatili objeručke i primjenjujemo ga daleko iznad očekivanja nametača ovog pravila. Uvijek radimo stvari iznad očekivanja ugnjetača. Osciliramo između krajnosti.

Ne treba biti posebno pametan da bi se ovo htjelo vidjeti i razumjeti.

Zaključak

Ako hoćemo da budemo Srbi u smislu naroda, što i jesmo, pošto dugo trajemo, onda bi trebali da se držimo pravila: jedan jezik, jedan narod, i da su onda svi Srbi, koji govore srbski, bilo koje da su vjere.

Ako hoćemo da budemo Srbi u smislu staleža, lovca, zaštitnika roda, tj. ratnika, kao što smo tako i nastali i vremenom dogurali i razvili se do naroda, onda neka nam vjera bude vododjelnica. Srbi mogu biti samo oni koji su identične vjere, identičnih običaja, drugim riječima jednoumni, ali u pozitivnom smislu, ne u negativnom.

Srbi odlučimo se šta hoćemo da budemo, narod ili stalež.

Duško Bošković, Internet 4.3.2020.